Bilja Blažić, sa suzama koje teku niz lice, postavlja srcedrapajuće pitanje: “Kako da se suočim s roditeljima te nevine stradale djece? Postupci mog sina ubili su i dio mene, živu me zakopao svojim besmislenim nasiljem.
U ekskluzivnoj ispovijesti žena čiji je sin odgovoran za smrt osmero mladih ljudi otkriva da bi smrt za nju bila spas jer ne može podnijeti živjeti kao majka masovnog ubojice. Popratna fotografija je iz njezine privatne arhive.
Prije nego što je otišao na večer, oprostio se od mene poljupcem. Pozdravio je mog oca ležernim “zdravo, dečko” i zamolio mog djeda da zapali vatru sljedećeg jutra u sedam kako bi mogao ispeći prase i janjce. Ostavivši za sobom blatnjave tenisice, nazuo je papuče i zamolio da kolaču koji spremam dodam maline. Nije bilo nikakvih naznaka da bi… Isprva sam vjerovao da si je oduzeo život nakon što je ubio i ranio toliko ljudi, ali je otkriven sljedećeg jutra. Biljana Blažić kroz suze i jecaje prepričava najizazovnije trenutke svog života i života osam obitelji koje su 4. svibnja u Duboni i Malom Orašju izgubile svoje najmilije u nasilnom pohodu njezina sina Uroša.
Žena, shrvana postupkom svog sina, hrabro je progovorila, izražavajući žaljenje za svakom njegovom žrtvom i upućujući molitve za njihovo ozdravljenje. No, kao roditelj priznala je i da se osjeća potpuno poraženo i shrvano.
Onog dana kad je moj sin otvorio vatru na nedužnu djecu i ljude, nije oduzeo samo njihove živote nego i moje. Živog me zakopao. Pozivam sve koji žele da mi oduzmu život, makar i za mrvicu, da mi olakšaju patnju i bol koju je Uroš nanio svojim postupcima te proklete noći. Preslab sam i shrvan da se suočim s bilo kojim članom pogođene obitelji, a kamoli da ih pogledam u oči. Nepodnošljivo mi je živjeti kao majka masovnog ubojice i ne mogu nositi tu težinu. Nisam tražio zaštitu od vlasti jer se ne bojim smrti. Mogli su me spasiti iz ove situacije. Biljana sada živi sama sa svekrom, pod stalnim nadzorom organa reda.
Biljana kaže da otkako je saznala za Uroševu umiješanost u masovnu pucnjavu, bori se da nađe smisao života. Unatoč tuzi, priča kako nije bilo vidljivih znakova da će se Uroš okrenuti nasilju i postati tema međunarodnih vijesti. Kroz mješavinu stenjanja i sporadičnog govora, Biljana daje svoje svjedočanstvo.
Transformacija koja ga je zadesila bila je sveobuhvatna, natjeravši ga da uništi sve što mu se nađe na putu i pretvori se u monstruoznu figuru. Njegovo se uništenje proširilo na njegovu vlastitu krv i meso, uključujući njegovog brata, rođaka, šogoricu, djeda i sve druge rođake. Otišao je čak toliko daleko da je pokopao vlastite roditelje. Govornica, plačući prepričavajući te događaje, traži da on odgovara i da mu se sudi po zakonu.
Od 4. svibnja vrijeme joj je iskrivljeno. Svaki dan izgleda kao da se proteže godinama. Otkako je čula mučne jauke supruga nakon što je saznala za Urošev gnusni zločin – ubojstvo dvoje mladih ljudi – i dolaskom policije na njihov kućni prag, sve je stalo. Vijesti o krvavom divljanju njezina sina i otkriće novih žrtava samo su pogoršale stvari. Biljana se, prisjeća se, prije tog kobnog dana normalno živjela i svi su težili uspjehu.
