Šta Hrvati zaista misle o državama koje najviše izazivaju emocije: anketa koja je otvorila stara pitanja i nove podjele
Nedavno objavljena anketa u Hrvatskoj ponovo je otvorila raspravu o tome kako građani doživljavaju pojedine države, ali i o tome koliko su emocije u javnosti i dalje snažno povezane s historijom, ratnim iskustvima i aktuelnim političkim okolnostima.
Iako ovakva istraživanja često privlače pažnju zbog provokativne teme, ona istovremeno otkrivaju mnogo više od pukog navođenja “omraženih” zemalja: pokazuju duboke slojeve kolektivnog pamćenja, ličnih trauma, predrasuda i promjena koje dolaze s novijim generacijama.
U društvima kakvo je hrvatsko, gdje je prošlost i dalje snažno prisutna u javnom prostoru, ankete o odnosu prema drugim državama rijetko ostaju samo na nivou anketnog pitanja. One dotiču osjetljive tačke identiteta, nacionalnog sjećanja i političke interpretacije istorije.
Zato nije iznenađenje što su odgovori ispitanika bili veoma različiti: jedni su govorili iz perspektive porodičnih iskustava i ratnih sjećanja, drugi su se oslanjali na trenutne međunarodne odnose, dok su treći odbijali da uopće govore o “mržnji”, smatrajući da je takav pristup štetan i besmislen.
Posebno je zanimljivo da su se u odgovorima često pojavljivale države iz neposrednog okruženja, prije svega Bosna i Hercegovina i Srbija, što pokazuje koliko su regionalni odnosi i dalje emotivno nabijeni. To nije samo pitanje aktuelne politike, nego i naslijeđa raspada bivše Jugoslavije, ratova devedesetih i dugotrajnog procesa suočavanja s prošlošću.
U takvom kontekstu, stavovi građana ne nastaju u vakuumu: oni se oblikuju kroz medije, porodične narative, školske lekcije, ali i kroz svakodnevne političke poruke koje često produbljuju podjele umjesto da ih smanjuju.
Historija, politika i emocije: zašto ankete o “najomraženijim državama” izazivaju toliku pažnju
Ovakva istraživanja postaju zanimljiva upravo zato što spajaju lični doživljaj i kolektivnu memoriju. Kada ispitanik kaže da ne voli neku državu, to često ne znači da ima stvarno iskustvo s ljudima iz te zemlje, nego da u sebi nosi određenu predstavu nastalu kroz godine informisanja, političkih tumačenja ili porodičnih razgovora. Drugim riječima, anketa ne mjeri samo raspoloženje prema jednoj državi, nego i dubinu ukorijenjenih stereotipa u društvu.
U rezultatima su se mogli prepoznati i širi globalni tokovi. Pored susjeda, ispitanici su spominjali i velike sile poput Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Kine, što pokazuje da građani Hrvatske ne promišljaju samo regionalne odnose, već i svjetsku geopolitiku. Za mnoge je upravo osjećaj da se velike sile previše miješaju u unutrašnja pitanja manjih država razlog za nepovjerenje, frustraciju ili kritiku.
Takav stav nije neuobičajen u zemljama koje su kroz historiju često bile predmet tuđih interesa, pregovora i pritisaka.
Međutim, važno je naglasiti da anketni odgovori nisu jednostavna mjera “istinske” javne emocije. Oni prije predstavljaju presjek trenutnog raspoloženja, a to raspoloženje može biti podložno uticaju dnevne politike, medijskih naslova ili čak ličnih frustracija koje se u tom trenutku prenose na cijele države. Upravo zbog toga stručnjaci često upozoravaju da rezultati sličnih anketa trebaju biti čitani pažljivo, bez brzih zaključaka i bez pretvaranja pojedinačnih stavova u sliku cijelog naroda.
Mladi sve češće odbacuju govor mržnje i traže drugačiji pristup
Jedan od najupečatljivijih elemenata ove ankete jeste činjenica da dio ispitanika, naročito mlađih, nije želio učestvovati u logici “najomraženije zemlje”. Umjesto toga, naglasili su da je mržnja prema čitavim narodima ili državama besmislena i da takav način razmišljanja ne vodi nikuda. Ova reakcija je važna jer pokazuje da nove generacije, iako nisu imune na uticaj prošlosti, ipak češće traže pragmatičniji i otvoreniji odnos prema svijetu.
Primjer studenta iz Splita, koji je odbacio ideju da bi bilo koja zemlja trebala biti predmet mržnje, ilustrira širi društveni pomak. Njegov stav nije samo individualno mišljenje, već i znak da mlađi ljudi sve više razumiju kako generalizacije vode u zatvaranje, a ne u dijalog.
U vremenu u kojem su putovanja, obrazovanje i digitalna komunikacija dostupniji nego ranije, mnogi mladi ljudi razvijaju svijest da se druge nacije ne mogu i ne smiju posmatrati kroz jednu jedinu negativnu sliku.
Slično tome, starija ispitanica iz Zagreba ukazala je na opasnost od generalizacije, podsjećajući da nijedna država nije potpuno crna ili potpuno bijela. Takvo promišljanje posebno je vrijedno jer dolazi iz generacije koja je svjedočila turbulentnim vremenima i koja bi, prema stereotipu, mogla biti sklonija tvrđim stavovima. Ipak, njen odgovor pokazuje da iskustvo ne mora nužno voditi ka zatvaranju, nego može rezultirati dubljim razumijevanjem kompleksnosti svijeta.
Regionalni odnosi i dalje nose teret prošlosti
Da bi se razumjeli ovakvi rezultati, potrebno je sagledati širi regionalni kontekst. Odnosi između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije i dalje su opterećeni naslijeđem ratova, sporovima oko tumačenja historije, ali i svakodnevnim političkim prepucavanjima. Iako postoje brojni primjeri saradnje, kulturne razmjene i međusobne povezanosti ljudi, javni prostor često ostaje dominiran tenzijama.
Zbog toga se i obična anketa o državama pretvara u svojevrsni ogledalo društvenih rana koje još nisu potpuno zacijelile.
U takvom ambijentu svaka izjava dobija dodatnu težinu. Kad neko navede određenu zemlju kao negativan primjer, iza toga često stoje godine medijskog narativa, političkih sukoba ili porodičnih sjećanja. S druge strane, kada neko odluči da ne izdvaja nijednu državu kao “najgoru”, to može biti znak zrelosti, ali i umora od stalnog vraćanja na iste podjele. Upravo ta ambivalentnost čini ovu temu tako složenom i važnom za društvenu raspravu.
Treba imati na umu da ankete ovakvog tipa ne nude konačne istine, ali nude vrijedne tragove o tome kako ljudi razmišljaju. One mogu pomoći novinarima, sociolozima i političkim analitičarima da prepoznaju gdje nastaju tenzije, gdje su predrasude najizraženije i gdje postoji prostor za obrazovanje i dijalog.
U tom smislu, njihova najveća vrijednost nije u šoku koji izazivaju, nego u pitanju koje postavljaju: šta društvo može učiniti da smanji nepovjerenje i poveća međusobno razumijevanje?
Zašto je važno govoriti o toleranciji, a ne samo o anketnim rezultatima
U konačnici, tema “najomraženijih država” govori mnogo više o samom društvu nego o državama koje su se našle na listi odgovora. Ona otkriva koliko su identiteti i dalje vezani za prošlost, koliko se ljudi oslanjaju na emocije kada procjenjuju međunarodne odnose i koliko je teško odvojiti lično iskustvo od kolektivnog narativa.
Ali istovremeno pokazuje i nešto optimističnije: sve je više onih koji odbijaju logiku mržnje i biraju razgovor, toleranciju i otvorenost.
Zato ovakva istraživanja treba posmatrati kao poziv na dublju diskusiju, a ne kao puku senzaciju. Ako anketa otvori prostor za razgovor o historiji, predrasudama, međunacionalnim odnosima i budućnosti regiona, onda ona već ima određenu društvenu vrijednost. A možda je upravo to najvažniji zaključak: da je lakše izabrati negativan stav prema drugima nego graditi razumijevanje, ali da dugoročno samo ovo drugo vodi stabilnijim odnosima i zdravijem javnom prostoru.
