I bez ijednog dana formalnog zaposlenja, određene osobe mogu ostvariti pravo na penziju kroz sistem obaveznog penzijskog i invalidskog osiguranja, pod uslovom da same uplaćuju doprinose i ispune propisane zakonske kriterije. Ključ je u tome da se na vrijeme uključe u sistem, jer samostalna uplata ne znači odmah i penziju, nego sticanje staža osiguranja koji kasnije otvara to pravo.
Tema je važna za širok krug građana, od mladih koji još studiraju do odraslih osoba koje nikada nisu bile u klasičnom radnom odnosu. Upravo zato zakon ostavlja prostor da se i bez standardnog zaposlenja postane osiguranik, uz obavezu da se doprinosi uredno plaćaju i da se poštuju rokovi koje propisuje Fond PIO.
U praksi, ovaj model najviše znači onima koji su zbog porodičnih obaveza, obrazovanja, nezaposlenosti ili drugačijeg životnog puta ostali izvan formalnog tržišta rada. Za njih je samostalna uplata doprinosa način da ne izgube godine koje bi kasnije mogle biti presudne za ostvarivanje starosne penzije.
Prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju, osoba koja nije zaposlena može postati dio obaveznog osiguranja i sama izmirivati doprinose. To se ne odnosi samo na nezaposlene, nego i na studente, učenike, domaćice i druge građane koji žele da sebi obezbijede staž osiguranja za budućnost. Posebno je važno da osoba ima više od 15 godina i prebivalište u zemlji, jer su to osnovni uslovi za uključivanje u ovaj model osiguranja.
Kako funkcioniše samostalno osiguranje
Suština je jednostavna: osoba podnosi zahtjev Fondu PIO i, ako ispunjava uslove, može sama da uplaćuje doprinose. Taj zahtjev se može predati lično, poštom ili putem e-Šaltera, što cijeli postupak čini dostupnijim i onima koji ne žele ili ne mogu da dolaze na šalter. Nakon toga, Fond PIO provjerava dokumentaciju i obavještava podnosioca o daljem postupku.
Ovakav oblik osiguranja posebno je značajan jer ne zavisi od prethodnog radnog iskustva. Drugim riječima, neko ko nikada nije bio zaposlen i dalje može graditi staž, ali samo ako redovno izmiruje obaveze. To je razlika između pukog interesovanja za penziju i stvarnog prava koje se kasnije može ostvariti.
Važno je i to što uplata doprinosa ne proizvodi odmah pravo na penziju. Ona prije svega stvara osnovu u vidu staža osiguranja. Ako u određenom periodu doprinosi nisu plaćeni, taj period se ne može priznati kao dio staža, pa je kontinuitet jedan od najvažnijih uslova za svaku buduću računicu.
To praktično znači da se građani koji razmišljaju o ovakvom osiguranju moraju unaprijed organizovati i voditi računa o finansijskom planu. Bez redovnosti nema punog efekta, a svaki prekid može smanjiti vrijednost onoga što je godinama uplaćivano.
Osnovice, iznosi i izbor za 2026. godinu
Za 2026. godinu građani će imati na raspolaganju 13 različitih osnovica osiguranja kada samostalno uplaćuju doprinose. Doprinos za PIO iznosi 24 odsto od izabrane osnovice, što znači da visina mjesečne obaveze direktno zavisi od toga koju opciju osiguranik odabere. Sistem je zamišljen tako da omogući izbor i onima sa skromnijim prihodima, ali i onima koji žele da uplate veći iznos i tako kasnije obezbijede povoljniji osnov za penziju.
Najniža osnovica iznosi 51.297 dinara, pa minimalni mjesečni doprinos iznosi 12.311,28 dinara. Na drugoj strani je najviša osnovica od 732.820 dinara, uz najviši mjesečni doprinos od 175.876,80 dinara. Između ta dva pola nalazi se čitav niz opcija, pa korisnik može da prilagodi uplatu svom budžetu i dugoročnim planovima.
Ovakav raspon pokazuje da sistem nije zamišljen kao rješenje samo za jednu socijalnu grupu. Naprotiv, on dopušta različite strategije: neko će izabrati minimum kako bi uopšte ušao u sistem, dok će neko drugi svjesno uplaćivati više radi stabilnije buduće penzije. U oba slučaja osnovni cilj ostaje isti — sticanje staža koji kasnije može odlučivati o pravu na starosnu penziju.
Primjeri iz prakse su jednostavni za razumjeti: student može tokom studija stvarati prve godine staža, dok domaćica koja nikada nije bila zaposlena može urednim uplatama sebi obezbijediti osigurani status. Upravo u tome je snaga ovog rješenja — ono ne polazi od radne knjižice, nego od spremnosti da se doprinosi preuzmu kao lična obaveza.
Kada se stiče pravo na penziju
Iako samostalne uplate otvaraju put ka stažu osiguranja, pravo na starosnu penziju i dalje zavisi od zakonski propisanih uslova. Za muškarce je predviđeno da mogu ostvariti pravo sa 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja. Za žene je navedeno da mogu podnijeti zahtjev sa 64 godine života. Takođe, postoji i mogućnost penzionisanja nakon 45 godina staža bez obzira na godine života.
To znači da je sistem istovremeno fleksibilan i strogo definisan. Fleksibilnost postoji u mogućnosti izbora osnovice i u činjenici da prethodno zaposlenje nije uslov. Strogoća se vidi u roku plaćanja i u tome što se neplaćeni period ne računa kao staž. Takva kombinacija traži disciplinu, ali i pruža stvarnu šansu onima koji su do sada bili izvan redovnog tržišta rada.
Fond PIO posebno naglašava da neplaćeni doprinosi, ako ne budu izmireni u predviđenom roku, mogu dovesti do prestanka svojstva osiguranika. Za ljude koji su već počeli da uplaćuju, to je podsjetnik da jedno kašnjenje može imati dugoročne posljedice. Zato je za svaku osobu koja želi da na ovaj način dođe do penzije presudno da prati obaveze bez prekida i da unaprijed računa koliko može izdvajati svakog mjeseca.
U vremenu kada mnogi građani traže način da osiguraju osnovnu finansijsku sigurnost u starijim godinama, ovakva mogućnost dobija na značaju upravo zato što ne zavisi isključivo od klasičnog zaposlenja. Za nekoga će ona biti samo rezervna opcija, a za nekog drugog jedini put do penzije.
U oba slučaja, odluka da se doprinosi uplaćuju na vrijeme postaje dio životnog plana koji se ne vidi odmah, ali se kasnije mjeri godinama staža i pravom na dostojanstvenu starost.
