Godinama poslije smrti Tome Zdravkovića i dalje se prepliću različite priče o tome od čega je zapravo bolovao i šta je dovelo do njegovog kraja. U javnosti je dugo ostala ukorijenjena verzija da je preminuo od raka prostate, ali je njegova supruga Gordana Zdravković kasnije tvrdila da to nije bilo tačno i da je stvarni tok bolesti bio mnogo složeniji, vezan za promjene na bešici, teške operacije i dugotrajno liječenje.
Taj raskorak između javnog pamćenja i porodičnog svjedočenja učinio je priču o posljednjim godinama legendarnog pjevača još osjetljivijom. Toma Zdravković je bio jedno od najprepoznatljivijih imena jugoslavenske muzike, boem čije su pjesme nadživjele vrijeme, ali su iza slavne slike ostali i bolni zdravstveni detalji koji su godinama izazivali pažnju.
Prema onome što je izneseno u izvoru, nije riječ o jednoj jednostavnoj dijagnozi. U pričama koje su ostavili Gordana, sam Toma i njegov prijatelj Cune Gojković pojavljuju se papilomi, tumori, odstranjeni organi, dijalize i pokušaji da se pronađe dodatna stručna pomoć. Upravo zato posljednji period njegovog života i danas ostaje tema oko koje se ne može govoriti bez opreza i bez razumijevanja da su sačuvana različita, djelimično nepodudarna svjedočenja.
Iz svega što je ostalo zapisano vidi se da je Toma do posljednjeg dana pokušavao zadržati dostojanstvo i vezu s publikom. I kada je bio u bolničkom krevetu, govorio je o muzici, ljudima, navikama i vlastitom prkosu prema bolesti, što njegovu priču čini daleko složenijom od samog pitanja dijagnoze.
Šta je Gordana tvrdila o početku bolesti
Gordana Zdravković je u ranijim izjavama insistirala da se u javnosti pogrešno govorilo kako je Toma preminuo od raka prostate. Umjesto toga, ona je tvrdila da su problemi počeli na bešici i da su promjene koje je opisivala kao papilome bile prvi ozbiljan znak bolesti. Prema njenom svjedočenju, tegobe su se intenzivirale nakon vakcinacije protiv variola vere, nakon koje je Toma, zajedno s prijateljem, nastavio da pije alkohol.
U toj verziji događaja navodi se i da su se kasnije kod obojice pojavile zdravstvene smetnje, uključujući krv u mokraći. Gordana je isticala da Toma nije redovno odlazio na cistoskopije i da nije htio prihvatiti način života koji su mu ljekari preporučivali. Ta tvrdnja ne mijenja činjenicu da je riječ o njenom ličnom svjedočenju, ali objašnjava zašto je godinama insistirala da se o njegovoj bolesti ne govori pojednostavljeno.
Ova rečenica, koju je Gordana prenijela, najbolje oslikava način na koji je, prema njenim riječima, Toma doživljavao savjete ljekara. Umjesto da se potpuno povuče i promijeni svakodnevicu, on je, kako je opisano u izvoru, birao da nastavi po svome, čak i kada su ga upozoravali da takav pristup može imati teške posljedice. To je važan detalj ne samo zbog bolesti, nego i zbog njegovog karaktera.
Gordanina verzija ne govori samo o medicinskim intervencijama nego i o čovjeku koji se nije mirio s ograničenjima. U takvom opisu Toma nije pasivan pacijent, nego neko ko je svjesno odbijao strožiji režim života, iako mu je upravo to, prema njenim riječima, moglo produžiti život.
Posljednji intervju i slika koju je ostavio sam Toma
Sam Toma Zdravković je u intervjuu koji je dao 12. avgusta 1991. godine iz bolnice govorio otvoreno o svom stanju. Rekao je da su mu odstranjeni bubreg, bešika i prostata, a spomenuo je i tumor koji je zahvatio drugi bubreg. Iz tih riječi jasno je da se nije suočavao s jednom izolovanom tegobom, nego s nizom teških zdravstvenih problema koji su zahtijevali ozbiljne zahvate i stalni nadzor.
Ipak, čak i tada je pokušavao zadržati optimizam. Govorio je da osjeća kako je najgore prošlo, iako su ga čekale dijalize, nove operacije i oporavak koji nije mogao biti brz ni jednostavan. Ta kombinacija realnosti i upornosti ostala je jedna od najprepoznatljivijih crta njegovog posljednjeg javnog nastupa.
Upravo ta različita svjedočenja čine sliku o njegovoj bolesti neujednačenom, ali i vjerodostojnijom u smislu da niko nije pokušavao prikazati jednostavan narativ. Jedni detalji nadopunjuju druge, a iz njih izbija zaključak da je Toma posljednje godine proveo boreći se s ozbiljnim komplikacijama, a ne samo s jednom dijagnozom koja bi mogla sve objasniti.
Cune Gojković i pokušaj da se pronađe još jedna šansa
Cune Gojković je kasnije ispričao da je, kada je Toma već bio teško bolestan, pokušao da mu organizuje pregled kod svog rođaka, urologa Ilije Srećkovića. Prema njegovom svjedočenju, radilo se o specifičnim tumorskim izraslinama unutar bešike. Toma je tada došao u Chicago i razgovarao s ljekarom o mogućoj operaciji, ali nije prihvatio uslov koji mu je bio postavljen.
Taj detalj je važan jer pokazuje da se nije radilo samo o liječenju koje se odvijalo u jednoj zemlji ili pod jednom stručnom brigom. Toma je, prema onome što je preneseno, pokušavao dobiti i druga mišljenja, a to govori da je i sam bio svjestan ozbiljnosti stanja. Ipak, nije pristao na zahvat koji je, po Cuneovim riječima, trebao smanjiti mogućnost daljeg razvoja tumora.
U toj etapi života njegova odluka da ne prihvati sve medicinske prijedloge ponovo se uklapa u sliku čovjeka koji je i privatno i profesionalno živio po svom nahođenju. To, međutim, ne znači da je bio ravnodušan prema bolesti; naprotiv, svjedočanstva pokazuju da je prolazio kroz duge i iscrpljujuće procese liječenja, ali da je i dalje zadržavao lični stav prema tome kako želi da živi.
Zbog toga je i danas teško govoriti o njegovom kraju bez podsjećanja na sve te verzije, ali i bez poštovanja prema činjenici da se radilo o dugom i teškom bolovanju. U svakoj od njih ostaje isti osnovni ton: Toma je bio izložen ozbiljnim urološkim problemima, velikim operacijama i iscrpljujućem liječenju koje je tražilo više nego što je njegovo tijelo moglo da podnese.
Uprkos svemu, do posljednjih mjeseci života nije se odrekao onoga što ga je činilo prepoznatljivim. Govorio je o muzici, publici, cvijeću koje je znao kupovati i poklanjati nepoznatim ljudima, kao i o vlastitoj želji da bude upamćen po nečemu što donosi radost drugima.
Čak i kada ga je bolnički hodnik udaljavao od bine, ostajao je čovjek koji je vjerovao da pjesma mora imati smisla i onda kada tijelo više ne prati istim tempom.
Istovremeno ga je pogađalo to što ga kolege nisu posjećivale. U tom osjećaju ostalo je i malo gorčine, jer je smatrao da se mnogi pjevači plaše bolesti i ne žele da razmišljaju o takvim stvarima dok žive uz nastupe i aplauze. Tako su njegove posljednje godine ostale isprepletene muzikom, bolešću, tvrdoglavošću i usamljenim uvjerenjem da čovjek i tada može ostati svoj, bez obzira na to koliko ga teški dani pritišću.
