Beogradsko dramsko pozorište saopćilo je da je preminuo Dejan Matić, glumac koji je ostavio dubok trag u pozorištu, na televiziji i u muzičkom stvaralaštvu, a vijest o njegovoj smrti pogodila je kolege, publiku i širu kulturnu javnost. Prema informacijama objavljenim uz vijest, Matić je umro u 61. godini nakon dugotrajne borbe s teškom bolešću.
Njegov odlazak zatvara jedno dugo i razgranato umjetničko poglavlje, jer je Matić tokom karijere spajao više disciplina i na svakoj ostavljao prepoznatljiv trag. Za mnoge koji su ga pratili, on nije bio samo glumac nego i čovjek koji je kroz različite izraze stvarao prepoznatljiv umjetnički potpis, od scene do muzike, pa sve do podvodnog slikarstva.
Pozorišna i kulturna zajednica pamtit će ga po ulozi koju je imao u više beogradskih i regionalnih umjetničkih krugova, ali i po tome što je bio autor vlastitog puta. Njegova karijera nije bila ograničena na jednu vrstu scene ili jedan javni identitet; upravo suprotno, razvijala se kroz godine rada u različitim ansamblima, projekte sa snažnim društvenim tonom i lične umjetničke eksperimente koji su ga izdvajali.
Od prvih pozorišnih koraka do prepoznatljivog imena
Matić je glumački put počeo u Jugoslavenskom pozorištu, gdje je sticao iskustvo koje će mu kasnije biti oslonac u brojnim različitim angažmanima. Tokom karijere radio je i u Kazalištu Puž te u Malom kazalištu Duško Radović, ustanovama koje su mu, prema navodima iz izvora, omogućile da se susretne s različitim stilovima i oblicima scenskog izraza.
U takvom okruženju razvijao je sposobnost da likovima daje emotivnu dubinu, što su kritičari i publika prepoznavali kao jednu od njegovih najjačih strana. Njegov rad nije bio tek niz pojedinačnih nastupa, već postepeno građenje umjetničke reputacije koja je rasla zajedno s njegovom spremnošću da prihvata raznovrsne izazove.
Važan dio te priče počinje i 1991. godine, kada je zajedno s Draganom Jovanovićem i Radetom Markovićem osnovao kazališni kolektiv T. Kuguar. Taj kolektiv bio je poznat po avantgardnom pristupu i po predstavama koje nisu ostajale samo na scenskoj formi, nego su često nosile i snažnu društvenu poruku, potičući publiku na razmišljanje o problemima vremena u kojem su nastajale.
Umjetnik koji je prelazio granice jedne scene
Osim pozorišta, Matić je 1996. godine osnovao i rock kolektiv Vis The Kuguars, čime je svoju umjetničku energiju prenio i na muzičku scenu. Prema izvornim informacijama, taj kolektiv je bio prepoznatljiv po energiji i inovativnom pristupu muzici, a njegovi nastupi privlačili su veliki broj ljudi koji su u njima pronalazili i zabavu i snažan emotivni doživljaj.
Za publiku koja ga je pratila kroz različite forme, upravo je ta spremnost da se ne ograničava bila jedan od razloga zbog kojih je ostajao upečatljiv. Između scene, gitare i performansa, gradio je ličnost umjetnika koji nije tražio jednostavan put, nego prostor u kojem se mogu spojiti različiti izrazi i iskustva.
Poseban dio tog stvaralačkog puta vezan je i za njegov interes za podvodno slikarstvo. Već 1997. posvetio se toj neobičnoj i zahtjevnoj disciplini, a kroz rad s entuzijastima prenosio je znanje o slikanju pod vodom. Time je, kako se navodi, pokazao da umjetnost za njega nije bila zatvoren prostor pozorišne dvorane, već širi odnos prema prirodi, pokretu i stvaranju u neobičnim uslovima.
Od 2006. godine radio je kao instruktor ronjenja, a taj segment njegovog života dodatno je potvrdio koliko je bio vezan za more, prirodu i praktično prenošenje vještina drugima. Izvor navodi da je s polaznicima i saradnicima dijelio znanje i ljubav prema moru i umjetnosti, pri čemu su njegove radionice bile ispunjene radošću i entuzijazmom.
Takav pristup objašnjava i zašto je dio njegove ostavštine vezan ne samo za ono što je sam stvorio, nego i za ljude koje je podstakao da uđu u svijet stvaranja, ronjenja ili biljnog uzgoja. Kod njega je umjetnost očito bila povezana s učenjem, kretanjem i stalnim istraživanjem novih prostora.
Televizijska prepoznatljivost i bliskost s publikom
Široj publici ostao je poznat i po ulozi Stojana Katanića u seriji Moj rođak sa sela, koja je, prema navodima, snažno odjeknula među gledateljima. Ta uloga dodatno je učvrstila njegov status omiljenog glumca, jer je u njoj pokazao onu vrstu autentičnosti zbog koje su likovi djelovali uvjerljivo i blisko.
Matićeva sposobnost da iz likova izvuče njihovu unutrašnju suštinu bila je važna i na televiziji i na sceni. U publici je ostavljao osjećaj da pred sobom ne gleda tek interpretaciju, nego čovjeka od krvi i mesa, sa svim nijansama koje takav pristup zahtijeva. Upravo ta osobina često odvaja glumce koji se pamte od onih koji samo prolaze kroz kadar.
Uz umjetnički rad, njegov javni profil obilježili su i jednostavni, gotovo svakodnevni savjeti i interesovanja. Izvor podsjeća da je često govorio o orhidejama i razbijao mitove o njihovom uzgoju, naglašavajući da nisu toliko zahtjevne za održavanje koliko se obično misli. I ta tema otkriva dio njegove ličnosti: znatiželju, strpljenje i spremnost da dijeli praktično znanje o stvarima koje voli.
Upravo takvi detalji stvaraju sliku umjetnika koji je imao širok raspon interesa i koji je s jednakom ozbiljnošću pristupao sceni, prirodi i znanju koje je prenosio drugima. Zato vijest o njegovoj smrti nije doživljena samo kao odlazak jednog glumca, nego i kao gubitak čovjeka čiji je rad bio prisutan na više mjesta istovremeno.
Beogradsko dramsko pozorište objavilo je vijest sa tugom, a iza tog saopćenja ostala je biografija ispunjena energijom, radoznalošću i trajnim doprinosom kulturnom prostoru. Dejan Matić će ostati upamćen kao glumac, mentor i prijatelj, ali i kao neko ko je ostavljao trag i onda kada je radio izvan klasičnih okvira glume.
Ono što ostaje nakon njegove smrti jesu predstave, uloge, muzički nastupi, radionice i sjećanja onih koji su ga pratili ili s njim radili. U vremenu koje će tek sabirati razmjere tog gubitka, njegovo ime nastavlja živjeti kroz sve one različite oblike umjetnosti kojima je pristupao s istom vrstom posvećenosti.
