Danas imamo nostalgični prilog za vas dok idemo niz sjećanja na dane stare Jugoslavije. U to vrijeme život je bio jednostavniji, bez interneta i mobitela. Posljedično, društvene interakcije bile su obilnije, potičući zdraviji osjećaj zajedništva u usporedbi s današnjim danom.
Objavljena na Facebook stranici “Nostalgija”, fotografija iz 1980-ih u Jugoslaviji izazvala je značajnu pozornost na društvenim mrežama zbog svog jedinstvenog elementa. Prikazujući tipičan stan iz tog doba, gledatelji su vrlo brzo uočili detalj koji se rijetko susreće u današnjem svijetu. Slika prikazuje toplu i primamljivu atmosferu, s djecom koja radosno sjede u krilu svojih roditelja, lišena smetnji koje predstavljaju mobilni telefoni i drugi suvremeni uređaji. Ovaj prikaz je potaknuo brojne razgovore oko kontrastne dinamike obiteljskog života u prošlosti nasuprot sadašnjosti. Promatrači su istaknuli da se u ranijim vremenima veći naglasak stavljao na međuljudske veze, dok je tehnologija igrala znatno manju ulogu. Korisnik je izrazio:
Stan je posjedovao sve potrebne elemente za stvaranje atmosfere ispunjenja. Ljubav je obilato prožimala prostor, što se očitovalo u zadovoljnim dječicama smještenim u roditeljskom krilu, što je jasan pokazatelj najvećeg značaja. Nažalost, sadašnja stvarnost uvelike je drugačija, budući da se pojedinci sada izoliraju unutar svojih osobnih sfera, zadubljeni u zadivljujuću privlačnost elektroničkih uređaja. Još jedna osoba podijelila je svoje uspomene, živopisno se prisjećajući dubokog utjecaja promatranja roditelja kako nježno ljuljaju svoju djecu, simbolizirajući razdoblje obiteljske povezanosti. Međutim, u ovom modernom dobu, čini se da je svačija nepodijeljena pažnja usmjerena isključivo na njihove mobilne telefone.
Ove primjedbe pobuđuju osjećaj nostalgije za vremenom kada je naglasak bio stavljen na dragocjena obiteljska okupljanja, prije nego što je tehnologija preuzela naše živote. Fotografija je postala simbolom jednostavnijeg i potencijalno sretnijeg postojanja, služeći kao dirljiv podsjetnik na važnost obiteljskih veza i zajedništva.
Dodatni tekst:
Jugoslavija je doživjela brojne transformacije u svojim državnim strukturama i nazivima, odražavajući raznoliko južnoslavensko i drugo stanovništvo unutar svojih granica. U početku je bila priznata kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca u doba monarhije, a kasnije je prerasla u Kraljevinu Jugoslaviju. S dolaskom komunizma doživjela je daljnje promjene, prvo je postala Demokratska Federativna Jugoslavija, potom Federativna Narodna Republika Jugoslavija, a naposljetku Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Nakon raspada SFRJ, Srbija i Crna Gora su se udružile kako bi formirale Saveznu Republiku Jugoslaviju, na kraju se odrekavši imena Jugoslavija 2003. godine kao dio svojih napora za rebrendiranje. Uspostava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se naziva i Kraljevina Slovenaca, dogodila se 1. prosinca 1918. godine ujedinjenjem Srbije, Crne Gore i Države Slovenaca, Hrvata i Srba.
Nakon raspada Austro-Ugarske u južnoslavenskim narodima, deklaracija se dogodila 29. listopada 1918. Potom su uspostavljeni mirovni ugovori s Austrijom, Bugarskom, Mađarskom i Italijom, zajedno s graničnim sporazumom s Italijom, koji je učvrstio granice Kraljevine SHS.
Procijenjena kopnena površina ovog teritorija bila je približno 248.700 km², iako neki izvori sugeriraju da je bila bliža 247.542 km². To je uključivalo Srbiju, površine 90.251 km², kao i Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, površine 56.536 km². Bosna i Hercegovina je zauzimala 51.119 km², dok je Vojvodina (Banat, Bačka, Baranja) pokrivala površinu od 19.339 km². Slovenija je s Kranjskom i Štajerskom zauzimala 16.197 km², a Crna Gora 15.264 km². S ukupnom populacijom od približno 12 milijuna 1918., niti jedna nacionalna ili vjerska skupina nije imala većinu. Najveći dio stanovništva, 38,8%, činili su pojedinci srpskog podrijetla. Odmah iza njih su pojedinci hrvatskog podrijetla, koji čine 23,7% stanovništva.
Po nacionalnom sastavu bilo je nekoliko značajnih skupina stanovništva. Slovenci su činili 8,5%, Muslimani 6%, Makedonci 4,8%, Nijemci 4,2%, Mađari 3,9%, Albanci 3,6%, a bilo je i raznih drugih nacionalnosti. Promatrajući vjersku pripadnost 1921. godine, većina se izjasnila kao pravoslavna, što je činilo 46,6% stanovništva. Rimokatolici i grkokatolici zajedno su činili 41,2%. Preostali dio činili su muslimani s 11,1%, zajedno s pojedincima koji prakticiraju protestantizam, judaizam i druge vjere. Pomaknuvši se naprijed do 1953. godine, najveće etničke skupine bili su Srbi s 41,6%, zatim Hrvati s 23,4% i Slovenci s 8,8%. Neopredijeljeni Jugoslaveni činili su 5,9%, Makedonci 5,3%, Albanci 4,5%, Mađari 3%, Crnogorci 2,8%, a Turci 1,5% ukupnog stanovništva.
Šezdesetih godina 20. stoljeća većina Jugoslavena koji još nisu odabrali vjerski identitet izjašnjavali su se kao Muslimani i naknadno su kao takvi bili i priznati. Tijekom godina mijenjao se demografski sastav stanovništva. Do 1981. godine, kada je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) imala ukupno 22,4 milijuna stanovnika, udio Srba smanjio se na 36,3%, Hrvata na 19,8%, Muslimana na 8,9%, Slovenaca na 7,8%, Albanaca na 7,7%, Makedonci na 6%, Crnogorci na 2,6%, Mađari na 1,9%, a ostalo stanovništvo raspoređeno je po raznim drugim skupinama. Nakon Titove smrti 1980. godine, kolektivno Predsjedništvo, sastavljeno od predstavnika svake republike i pokrajine, preuzelo je ulogu predsjednika države.
Tijekom godina 1980.-1981. izbili su radnički štrajkovi diljem zemlje, dok su se na Kosovu dogodile demonstracije Albanaca koji su zagovarali odcjepljenje od Srbije. U drugoj polovici 1980-ih ponovno su izbili politički sukobi među čelnicima republika, usredotočeni oko pitanja državne organizacije, političkog pluralizma i republičkih gospodarstava. Zamah iza nacionalističkih zahtjeva i koncepta jedinstvene Jugoslavije rastao je, osobito u Srbiji i unutar Jugoslavenske narodne armije (JNA). Godine 1989. Srbija je ukinula autonomiju Kosova i Vojvodine, što je izazvalo prosvjede Albanaca i rezultiralo brojnim žrtvama.
Nadalje, Srbija je preuzela svoj autoritet nad vodstvom Crne Gore, učvrstivši svoju kontrolu unutar Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). U razdoblju od 1989. do 1990. godine u raznim jugoslavenskim republikama pojavile su se političke stranke koje nisu bile vezane uz komunizam. Konačni skup Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) održan je u siječnju 1990. u Beogradu; međutim, komunističko vodstvo Slovenije i Hrvatske odlučilo se povući s kongresa zbog neslaganja s centraliziranim i prosrpskim pristupom Srpske komunističke partije na čelu sa Slobodanom Miloševićem.
