Krajem 19. i 20. veka, u Homoljskom i Podunavskom kraju Đerdapskog kraja postojao je običaj „kopanje mrtvih“. Na ovim prostorima živi vlaški narod, koji aktivno njeguje i čuva svoju tradicionalnu narodnu vjeru, posebno obožavanje mrtvih. Čin “kopanja” posebno je čest među mrtvim mladim ljudima (bilo djevojčicama ili dječacima). Četrdesetog dana nakon sahrane rođaci pokojnika će se okupiti na groblju da iskopaju grob i odnesu kovčeg. Ova ceremonija se održava na izlasku sunca. Nakon postavljanja kovčega ili sanduka, poklopac se otkriva, lice pokojnika nežno se briše bijelom maramicom, a zatim se lice okreće suncu kako bi sunčeva svjetlost obasjala lice pokojnika. Da bi sunce simbolično “primilo” mrtve, kovčeg bi se ponovo sahranio. Tog dana porodica obavlja sve pogrebne običaje kao i za prvu sahranu.
Ceremonija će se održati u krugu uže porodice, tako da je javnost o njoj ograničena. Koliko nam je poznato, posljednja dokumentovana praksa ovog rituala, osmišljenog da se mrtvima omogući besmrtnost u zagrobnom životu, dogodila se u malom selu Debelilugar 1990-ih. Ove tradicije nisu jedinstvene za region. U Rumuniji, na primjer, mrtvi se ekshumiraju nakon sedam godina, dok se na Madagaskaru to dešava svake godine. Osim toga, sličan običaj postoji i u Indoneziji, Milika iz Laznice je od rođaka saznala za njihovu praksu iskopavanja mrtvih, a to je radila i za svog sina. Dalja istraživanja prakse pokazala su da je bila rasprostranjena u selu Laznica u 19. veku i da se u selu Gornjane nastavila do 1970-ih godina.
Miličin sin je tragično stradao dok je bio u vojsci u ranim dvadesetim godinama. On je tada već bio veren. Nakon što je hitno prebačen u beogradski Klinički centar, ubrzo je preminuo od agresivne leukemije. Po izlasku, Milika je vezala crveni konac sa centra klinike i nastavila stazom kojom se, prema Wallachovim vjerovanjima, duša vraća kući. Pripremila je i nebesku svijeću, koja simbolizira da je zagrobni život zamišljen kao sjenovito carstvo bez elemenata koji postoje u našem svijetu, poput vode i svjetlosti, koji bi poželjeli dobrodošlicu preminulima. Izbezumljena, Milika je u zoru iskopala sina i ponovo se ugrijala na suncu, nadajući se da će obeležiti četrdeset dana, nadajući se da će ga selidba odvesti pravo u raj. Pored toga, Milika je imala VHS kasete sa sahrane njenog sina, ali ih je, nažalost, neka TV ekipa na prevaru oduzela i obećala da će vratiti kasete, što nikada nisu uradili. Milika, koja živi u selu Debeli, i dalje je sama.
