Tijekom “Svesrpskog sabora” u Beogradu, predsjednik Republike Srpske (RS) Milorad Dodik najavio je da namjerava predložiti promjenu datuma neustavne proslave Republike Srpske. Umjesto 9. siječnja, Dodik predlaže pomicanje proslave na 15. veljače, na Sretenje, koje se u Srbiji naziva i Danom državnosti.
Reakcije koje su uslijedile i kasniji upiti o političkim motivima i potencijalnim reperkusijama ove izjave bili su brojni i potakli su na razmišljanje.
Kako bismo stekli sveobuhvatno razumijevanje sporne prirode ovog nastojanja, nužno je zaroniti u anale povijesti i pomno ispitati zamršenu dinamiku između Srbije i Bosne i Hercegovine (BiH). Još od početka Prvog srpskog ustanka 1804. godine, koji je započeo na Sretenje, srpski je narod kroz različite epohe dosljedno pokazivao žarku želju za teritorijalnim širenjem. Prvi i Drugi srpski ustanak, kao i ratni pohodi koji su uslijedili, bili su vođeni težnjom za uspostavljanjem veće Srbije, koja bi obuhvatila prostore Bosne i Hercegovine.
Želja za hegemonijom
Vrhunac ovih dominantnih ambicija očitovao se u agresiji na BiH početkom devedesetih. Srbija Slobodana Miloševića pružala je vojnu i logističku potporu snagama Republike Srpske, koje su sudjelovale u divljačkom etničkom čišćenju i počinile djela genocida unutar Bosne i Hercegovine. Sjećanja na ta mračna vremena ostala su živa u kolektivnoj svijesti građana BiH, posebno onih koji su iskusili bol gubitka najmilijih ili prisilnog protjerivanja iz svojih domova.
Značaj sabora, koji označava početak Prvog srpskog ustanka, ima veliki simbolički značaj za srpsko stanovništvo. Međutim, predlaganje da se baš ovaj datum proglasi neustavnim danom Republike Srpske nosi šire konotacije. Na površini se može činiti da se radi o pokušaju jačanja veze između Srbije i RS-a, ali nakon detaljnijeg ispitivanja postaje očito da je to još jedan pokazatelj kontinuiranih teritorijalnih ambicija Srbije u Bosni i Hercegovini.
Srbija je kroz povijest dosljedno pokazivala težnje za dominacijom nad prostorima Bosne i Hercegovine. Od ranih faza uspostave suvremene srpske nacije postoji sklonost širenju njezina teritorijalnog dosega. Te su ambicije bile posebno vidljive tijekom sukoba 1990-ih, kada je Srbija, pod izlikom zaštite srpskog stanovništva izvan svojih granica, predvodila nasilni križarski rat za uspostavu “velike Srbije”.
Trenutačno se stajalište Srbije o teritorijalnom integritetu BiH na papiru može činiti podržavajućim, ali u stvarnosti njihovi postupci govore drugu priču. Službena politika predsjednika Aleksandra Vučića često ima paradoksalnu prirodu. Dok javno izražava podršku teritorijalnoj cjelovitosti BiH, on istovremeno njeguje izuzetno čvrste odnose s političkim čelnicima RS-a i pruža potporu njihovim secesionističkim ambicijama.
Pristup koji Vučić ima prema Bosni i Hercegovini može se okarakterizirati kao diplomacija koja djeluje pod dva različita standarda. Dok Srbija na papiru priznaje suverenitet Bosne i Hercegovine, ona također održava jedinstvene veze s RS-om, što je u suprotnosti s normama diplomatskog protokola. Ovo kontradiktorno ponašanje dodaje još jedan sloj složenosti političkom krajoliku u regiji i prenosi netočnu poruku globalnoj zajednici.
Posljedice toga imaju široke implikacije.
Predlažući da se neustavni dan RS uskladi s Danom državnosti Srbije, implicitno se ukazuje na “jedinstvo srpskog naroda koje nadilazi nacionalne granice”, što bi moglo imati značajne političke implikacije. Ova odluka nepogrešivo govori o kontinuiranom prihvaćanju koncepta velike Srbije od strane Srbije, koja obuhvaća regije Bosne i Hercegovine.
Povijest sukoba između Bosne i Hercegovine i Srbije je opsežna i zamršena. Počevši od doba Otomanskog Carstva, pa sve do vladavine Austro-Ugarske i kulminirajući raspadom Jugoslavije, odnosi između ovih nacija stalno su bili zategnuti. Ožiljci sukoba iz 90-ih još uvijek su u procesu zacjeljivanja, jer brojni zločini počinjeni u to vrijeme ostaju neriješeni, a bezbrojne žrtve još uvijek traže pravdu.
U svojim nastojanjima da ostvari utjecaj na Bosnu i Hercegovinu, Srbija koristi niz taktika, uključujući politička, ekonomska i diplomatska sredstva. Kontrolom nad ključnim aspektima kao što su infrastruktura, energija i mediji, Srbija nastoji održati svoj utjecaj u regiji. Nedavni Dodikov prijedlog da se Dan RS-a premjesti na Sretenje sastavni je dio šire strategije usmjerene na jačanje srpskog utjecaja na tom području.
Postupci Srbije prema Bosni i Hercegovini često izazivaju zabrinutost međunarodne zajednice, uključujući EU i SAD. Međutim, reakcija na ove radnje obično je mlaka i bez odlučnosti. Kako bi se spriječila dodatna destabilizacija, nužna je snažnija međunarodna reakcija. Odluku o pomjeranju Dana RS-a na Sretenje treba shvatiti kao ozbiljnu provokaciju i regresivnu mjeru koja podriva dosadašnje napore za pomirenje i regionalnu stabilnost.
Problem koji je u pitanju nadilazi puka kronološka razmatranja.
Sam čin pomjeranja neustavnog Dana RS-a na Sretenje ne podrazumijeva samo prostu promjenu datuma. Nosi značajnu političku težinu i ima dalekosežne posljedice za budućnost odnosa Srbije s Bosnom i Hercegovinom. Unatoč službenom stavu Srbije u korist teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine, ovaj potez otkriva jasnu želju i aktivno nastojanje da se ojača srpska kontrola nad teritorijima susjedne države.
Kako bismo se zaštitili od mogućih posljedica, neophodno je ostati budan i spreman odgovoriti. Manipuliranje povijesno značajnim datumima i simbolima radi političkog probitka može dugoročno polučiti štetne učinke. Posljedično, ključno je temeljito procijeniti svaki pothvat koji bi mogao uznemiriti regiju i reagirati u skladu s tim. Ovaj pristup je ključan za jamčenje budućnosti koju karakteriziraju mir i prosperitet za sve balkanske nacije.
Prijedlog da se neustavni dan RS obilježava na Dan državnosti Srbije nije samo provokacija, već i opasna politička taktika koja može rezultirati teškim ishodom. Milorad Dodik, poznat po svojim separatističkim težnjama i jakim vezama s vlastima u Beogradu, koristi svaku priliku da poremeti situaciju u BiH. Ovo pitanje nadilazi puku simboliku; šalje jasnu poruku da Srbija i dalje gaji ambicije u pogledu teritorija Bosne i Hercegovine, čime predstavlja veću prijetnju miru i stabilnosti u regiji.
Prave Vučićeve namjere, prikrivene njegovom retorikom očuvanja teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine, međunarodna zajednica više ne smije previdjeti. Imperativ je da se zauzmu protiv ovih eklatantnih nastojanja da se naruši stabilnost BiH i nedvojbeno jasno stave do znanja da se takve provokacije neće tolerirati. Odluku da se Dan RS nezakonito pomjeri na Sretenje treba prepoznati kao ozbiljnu prijetnju miru i stabilnosti u regionu.
