U današnjem članku vam donosimo jednu zanimljivost o ženi koja je godinama pokušavala razumjeti zašto je njen brak ostao bez dodira, nježnosti i bliskosti. Viki Vilijams živjela je sa suprugom Piterom pod istim krovom, odgajala djecu, obavljala svakodnevne obaveze i spolja djelovala kao žena u stabilnom braku. Međutim, iza zatvorenih vrata postojala je praznina koju više nije mogla ignorisati.
Jednog dana počela je računati koliko je vremena prošlo od njihovog posljednjeg intimnog odnosa.
Odgovor ju je zatekao.
Osam godina.
Punih osam godina bez seksualne bliskosti, a vremenom gotovo i bez poljubaca, spontanih zagrljaja ili nježnih dodira.
Njihov odnos nije uvijek izgledao tako. Prvih jedanaest godina zajedničkog života Viki je opisivala kao uglavnom sretne i stabilne. Ona i Piter gradili su porodicu, odgajali blizance i imali svoj uobičajeni bračni ritam. Intimnost možda nikada nije bila naročito česta, ali je postojala i Viki tada nije osjećala da joj nešto ozbiljno nedostaje.
Sve se počelo mijenjati kada je napunila 37 godina.
Najprije su odnosi postali rjeđi.
Zatim su potpuno nestali.
Prema domaćim portalima koji prenose životne i partnerske ispovijesti, upravo odsustvo razgovora često dodatno produbljuje probleme u vezi, jer osoba kojoj partner uskraćuje bliskost počinje sama tražiti razlog i vrlo često ga nalazi u vlastitim nesigurnostima.
Viki je pokušavala spasiti ono što je nestajalo.
Predlagala je izlaske, kupovala novo donje rublje, pokušavala pokrenuti razgovor i vratiti bliskost koju su nekada imali.
Ali Piter bi svaki put izbjegao temu.
Nekad bi ustao i izašao iz prostorije.
Nekad bi jednostavno promijenio razgovor.
Najviše ju je boljelo što među njima gotovo nije bilo ni velikih svađa. Vremenom su sve više ličili na dvoje ljudi koji samo dijele isti prostor.
POSEBAN TRENUTAK: Viki je kasnije rekla da joj je možda najteže bilo to što nije osjećala otvorenu mržnju ni sukob. Osjećala je nešto još gore – ravnodušnost. Živjela je uz čovjeka pored kojeg se sve više osjećala nevidljivo.
Nakon otprilike tri godine pokušavanja počela je odustajati.
Svako novo odbijanje uzimalo joj je dio samopouzdanja.
Počela je stajati pred ogledalom i tražiti odgovor na sebi.
Pitala se da li je ostarjela, da li je dobila previše kilograma nakon trudnoće ili se jednostavno više ne može dopasti muškarcu kojem je nekada bila privlačna.
Ipak, znala je da se nije drastično promijenila.
Vodila je računa o sebi, imala dugu smeđu kosu, šminkala se i često dobijala komplimente da izgleda mlađe nego što jeste.
Ali kod kuće se nije osjećala poželjno.
Domaći izvori koji pišu o partnerskim odnosima često naglašavaju koliko dugotrajno odbijanje može uticati na sliku koju osoba ima o sebi, posebno kada partner odbija razgovarati o razlogu.
Viki je zato s vremenom počela zamišljati sve moguće scenarije.
Pitala se postoji li druga žena.
Da li Piter nešto krije.
Da li problem uopšte ima veze s njom.
Odgovora nije bilo.
Sve do večeri kada je nakon osam godina konačno odlučila da mu više ne dozvoli da izbjegne pitanje.
Ušla je u spavaću sobu i direktno ga pitala zašto je toliko dugo ne želi.
Piter joj je tada, prema njenoj priči, rekao da mu više nije privlačna.
Ali nije stao na tome.
Dodao je da žene starije od 35 godina muškarcima navodno više nisu seksualno privlačne i predstavio to kao nešto „prirodno“.
Viki je ostala potpuno zatečena.
Godinama se pitala šta radi pogrešno.
Godinama je preispitivala svoje tijelo i vlastitu vrijednost.
A sada je čovjek s kojim je dijelila život praktično sve sveo na njene godine.
Te noći Piter je spavao u drugoj sobi.
Za Viki je brak bio završen.
Kada su blizancima rekli da se razvode, očekivala je da će djeca biti šokirana. Međutim, njihova reakcija joj je pokazala koliko je udaljenost između roditelja bila očigledna i izvan njihove spavaće sobe.
Djeca su godinama posmatrala dvoje ljudi koji zajedno funkcionišu, ali između kojih gotovo da nema topline.
Razvod joj ipak nije odmah donio olakšanje.
Prvih dana Viki je i dalje razmišljala o Piterovim riječima.
Pitala se hoće li je ikada više neki muškarac pogledati kao poželjnu ženu.
Analizirala je svaku boru i svaku promjenu na tijelu.
A onda je došla do jednostavnog zaključka – radije će biti sama nego pored čovjeka zbog kojeg se osjeća kao da ne postoji.
Šest mjeseci kasnije preselila se u novi dom.
Skidanje burme imalo je za nju gotovo simbolično značenje.
Kao da se poslije dugo vremena ponovo vratila sebi.
I tada je počela primjećivati nešto neočekivano.
Muškarci su je primjećivali.
Majstori koji su radili na kući davali su joj komplimente, jedan ju je pozvao na sastanak, a pažnju je dobijala i od drugih ljudi iz svoje svakodnevice.
To nije bilo važno samo zbog udvaranja.
Bilo joj je važno jer je prvi put nakon mnogo godina počela shvatati da Piterovo mišljenje nije objektivna istina o njoj.
Prema domaćim portalima koji prenose ovu priču, posebno ju je iznenadilo kada joj se počeo udvarati 27-godišnji sin njene prijateljice, kojeg je godinama poznavala. Ta situacija bila joj je dodatni dokaz da godine same po sebi ne određuju nečiju privlačnost.
Pravi preokret ipak je uslijedio kada je na jednoj zabavi upoznala muškarca svojih godina.
Privukao ju je njegov smisao za humor i lakoća s kojom su razgovarali.
Dogovorili su novi susret, a zatim je uslijedio prvi poljubac koji je Viki doživjela nakon skoro deset godina bez stvarne bliskosti.
Za nju nije bilo najvažnije samo to što ju je novi partner želio.
Mnogo važnije bilo je to što pored njega nije razmišljala o svom tijelu, godinama ili tome da li je dovoljno dobra.
Veza je s vremenom postala ozbiljna, a nekoliko mjeseci kasnije počeli su živjeti zajedno.
Ponovo je imala ono što joj je godinama nedostajalo – poljupce, zagrljaje, dodire, nježnost i osjećaj bliskosti.
Ali najveći zaključak koji je izvukla iz svega nije bio da joj je potreban muškarac da bi se osjećala vrijedno.
Upravo suprotno.
Shvatila je da je najveća greška bila što je svoju vrijednost godinama mjerila pogledom jedne osobe.
Cijela priča dobila je i ironičan završetak kada je saznala da je Piter kasnije pronašao novu partnerku koja također ima više od 35 godina.
Za Viki to više nije bilo posebno važno.
Do tada je već razumjela da problem nikada nije bio u brojci niti u tome da je „prestara“.
Na kraju, razvod koji joj je u početku djelovao kao veliki poraz postao je trenutak u kojem je ponovo izgradila samopouzdanje i počela gledati sebe vlastitim očima, a ne kroz odbijanje bivšeg supruga.
Ponekad upravo odgovor koji nas najviše zaboli postane razlog da konačno prestanemo živjeti životom u kojem smo nesretni.
Da ste bili na Vikinom mjestu, biste li nakon takvog odgovora pokušali još jednom spasiti brak ili biste i vi smatrali da je vrijeme za odlazak? Šta biste vi uradili?
