U današnjem članku vam donosimo jednu zanimljivost, ali i veoma uznemirujuću priču o sedmogodišnjem dječaku čija je kratka rečenica bila dovoljna da njegova učiteljica shvati da se iza njegovog umora i neobičnog ponašanja možda krije mnogo ozbiljniji problem. Lukas je gospođi Karter gotovo bez emocija rekao da mu baka svake noći veže ruke i upozorava ga da ne otvara oči. Ono što je nekoliko sati kasnije pronađeno u njegovoj kući potvrdilo je dio dječakovih riječi, ali nije ponudilo odgovor na najvažnije pitanje – zašto je baka to radila.
Gospođa Karter najprije je pomislila da je pogrešno čula.
Zamolila je dječaka da ponovi ono što je rekao.
Lukas je spustio pogled i povukao rukave još niže preko šaka. Kada je učiteljica pažljivije pogledala njegove zglobove, ispod tkanine je primijetila crvene tragove.
Pitala ga je zbog čega mu baka veže ruke.
Dječak je tada pogledao prema vratima učionice kao da provjerava može li ih neko čuti, a zatim tiho objasnio da mu baka Margaret govori kako će se dogoditi nešto loše ako tokom noći ostane odvezan.
Lukas je prethodnih šest mjeseci živio s bakom nakon što su mu roditelji poginuli u saobraćajnoj nesreći. Margaret je bila njegov jedini staratelj i rijetko je razgovarala s nastavnicima ili drugim roditeljima. Svakog dana dolazila bi po unuka, uhvatila ga za ruku i gotovo odmah ga odvela kući.
Prema pričama koje se prenose internetom, učiteljica je i ranije primjećivala promjene u Lukasovom ponašanju. Zaspivao je na časovima, izbjegavao mjesta pored prozora i naglo se trzao kada bi ga neko slučajno dodirnuo po zglobovima.
Ranije se sve to možda moglo pripisati gubitku roditelja i teškoj traumi kroz koju je prošao.
Nakon njegovog priznanja više nije izgledalo tako jednostavno.
POSEBAN TRENUTAK: Gospođa Karter tada se prisjetila da joj je Lukas jednom već rekao kako njegova baka noću sjedi pored kreveta i posmatra ga. Učiteljica je tada pretpostavila da Margaret samo pretjerano brine o unuku nakon smrti njegovih roditelja. Sada je ista informacija odjednom dobila sasvim drugo značenje.
Kada ga je direktno pitala boli li ga vezivanje, Lukas je neko vrijeme šutio.
Zatim je rekao da ga ponekad boli, naročito kada pokušava osloboditi ruke.
Dodao je još nešto.
Kada se pokušava osloboditi, baka ga drži i govori mu da ne otvara oči.
Gospođa Karter tada je shvatila da razgovor više ne smije ostati samo između nje i dječaka. Obratila se direktoru škole, nakon čega su obaviještene policija i služba za zaštitu djece.
Istog popodneva Margaret se pojavila ispred škole.
Odmah je primijetila zabrinutost na licu učiteljice.
„Da li se nešto dogodilo?“, upitala je.
Gospođa Karter nije joj rekla da je slučaj već prijavljen. Samo je kazala da Lukas djeluje veoma umorno.
Margaret je pogledala dječaka i na njenom licu pojavio se strah.
„I sinoć je bilo teško“, tiho je rekla.
Kada ju je učiteljica upitala šta je bilo teško, Margaret nije odgovorila. Čvrsto je uhvatila unuka za ruku i udaljila se.
Ta rečenica dodatno je povećala zabrinutost.
Prema priči, nešto prije 23 sata gospođa Karter došla je pred Margaretinu kuću zajedno s dvojicom policajaca i socijalnim radnikom.
Svjetlo je bilo upaljeno samo na jednom prozoru na spratu.
Iza zavjese se povremeno pomjerala sjenka.
Pokucali su nekoliko puta, ali niko nije odgovorio.
Tada se iz kuće začuo snažan udarac.
Nekoliko sekundi kasnije sa sprata je dopro prigušen dječakov glas:
„Bako, pusti me!“
Policajci su ponovo pokucali i predstavili se.
Naredili su Margaret da otvori vrata.
Umjesto odgovora začuli su ubrzane korake i zvuk predmeta koji pada na pod.
Kada je Lukas ponovo povikao da želi izaći, ušli su u kuću i krenuli prema njegovoj sobi.
Vrata su bila zaključana iznutra.
Pošto niko nije odgovarao, otvorili su ih silom.
Prizor koji su ugledali potvrdio je ono što je Lukas nekoliko sati ranije rekao učiteljici.
Dječak je ležao na podu.
Oko njegovih zglobova bile su obmotane mekane tkanine, dok je Margaret klečala pored njega i držala ga za ramena.
Prozor spavaće sobe bio je širom otvoren.
Jedan policajac naredio joj je da se udalji od dječaka.
Margaret nije odmah poslušala.
Umjesto toga počela je moliti prisutne da Lukasu ne skidaju poveze s ruku.
A onda je izgovorila rečenicu koja je cijelu situaciju učinila još neobičnijom:
„On nije budan!“
Problem je bio u tome što je Lukas samo nekoliko trenutaka ranije vikao, tražio da ga puste i pokušavao se osloboditi.
Oči su mu bile otvorene.
Ipak, Margaret je insistirala da dječak zapravo nije budan.
Njeno ponašanje nije djelovalo kao da pokušava jednostavno sakriti ono što je uradila. Prema dostavljenom dijelu priče, izgledala je iskreno preplašeno zbog mogućnosti da mu ruke budu odvezane.
Međutim, upravo tu priča ostavlja najveću prazninu.
Dostavljeni dio ne objašnjava zbog čega je Margaret vezivala Lukasove ruke, šta je mislila tvrdnjom da dječak nije budan niti čega se tačno plašila.
Nije objašnjeno ni zašto je prozor njegove sobe bio širom otvoren, zbog čega je Lukas u školi izbjegavao sjediti pored prozora ili šta je njegova baka podrazumijevala kada je govorila da će se „nešto loše“ dogoditi ako tokom noći ostane odvezan.
Zbog toga nije moguće pouzdano zaključiti šta se u kući zaista događalo niti izmišljati završetak koji u dostavljenom tekstu ne postoji.
Ono što jeste jasno jeste da je učiteljica ozbiljno shvatila ono što joj je dijete reklo i uključila osobe nadležne za njegovu sigurnost.
Te večeri Lukas više nije ostao sam iza zaključanih vrata.
Pravo objašnjenje bakinog ponašanja, međutim, u ovom dijelu priče još uvijek nije otkriveno.
Napomena: Ovo je književno oblikovana priča koja se prenosi internetom. Dostavljeni sadržaj ne potvrđuje da je riječ o stvarnom slučaju i ne sadrži završetak koji bi objasnio Margaretine postupke.
Šta mislite da se krije iza bakinog neobičnog upozorenja i rečenice da Lukas „nije budan“?
