Nastavak suđenja u slučaju nestanka i ubistva Danke Ilić: svjedočenje majke otvorilo nova pitanja
Pred Višim sudom u Negotinu nastavljeno je suđenje Dejanu Dragijeviću i Srđanu Jankoviću, koji su optuženi za teško ubistvo dvogodišnje Danke Ilić. Ovo ročište privuklo je veliku pažnju javnosti jer je na klupu za svjedoke prvi put stala djevojčičina majka, Ivana Ilić, koja je detaljno opisala događaje iz 26. marta 2024. godine, dana kada je Danka nestala u Banjskom Polju kod Bora. Iako se tragedija dogodila prije više od godinu i po dana, slučaj i dalje izaziva snažne emocije, a brojna pitanja ostaju bez konačnog odgovora.
Majka je pred sudom govorila kroz suze, pokušavajući rekonstruisati svaki trenutak prije nego što je shvatila da joj je kćerka nestala iz vida. Njeno svjedočenje, prema riječima prisutnih, bilo je teško i potresno, ali i važno za dalji tok postupka. U sudnici je ponovila da je djecu toga dana odvela u dvorište privrednog objekta svog djeda, mjesta na kojem je i sama odrasla. Kako je objasnila, željela je da se djeca igraju na prostoru koji joj je bio poznat i koji je smatrala sigurnim, daleko od gužve i saobraćaja.
Zašto je djecu odvela baš tamo
Ivana Ilić je naglasila da odluka nije bila ničim uslovljena i da niko nije utjecao na nju. Prema njenom iskazu, suprug je u tom trenutku bio na poslu, pa je sama odlučila gdje će provesti dio dana s djecom. Objasnila je i da nije htjela ići u park ili igraonicu jer je stariji sin bio vrlo živahan, a ona se nije osjećala dovoljno sigurno da sama s dvoje djece odlazi na javna mjesta. Takvo objašnjenje sudu je ponudilo i dodatni kontekst o porodičnoj dinamici tog dana, ali i o tome koliko je sve izgledalo kao običan porodični izlazak koji se u jednom trenutku pretvorio u tragediju.
Po dolasku, prema njenim riječima, izvadila je djecu iz automobila i Danka se odmah počela penjati na obližnji brežuljak. Majka ih je fotografisala i poslala fotografije suprugu, a potom su se neko vrijeme igrali loptom. Nakon desetak minuta sjela je na betonski blok i napravila još nekoliko snimaka. U jednom trenutku stariji sin zatražio je vodu, pa je s njim otišla do automobila. Upravo tada, kako tvrdi, izgubila je iz vida svoju dvogodišnju kćerku.
„Kada sam podigla glavu, Danke više nije bilo“
Najpotresniji dio iskaza odnosio se na trenutak kada je shvatila da je Danka nestala. „Kada sam podigla glavu, Danke više nije bilo“, rekla je pred sudom. Navela je da je djevojčica tada bila udaljena svega pet do deset metara od nje i da je odlazak po vodu, kao i vrijeme tokom kojeg je sin pio, trajao oko tri minuta. Nakon toga je počela da doziva djevojčicu, pretražuje dvorište i kreće prema brežuljku, vjerujući da će je brzo pronaći.
Kada je postalo jasno da je nema, nazvala je supruga i kratko mu rekla: „Nema nam Danke.“ On joj je tada savjetovao da odmah pozove policiju, što je i učinila. Tokom sudskog postupka naglasila je da je Danka vrlo malo govorila, da se rijetko odazivala na ime, ali da ju je ipak dozivala jer je vjerovala da će je dijete čuti. Ovaj detalj dodatno oslikava koliko je cijeli događaj bio brz i zbunjujući, a upravo takvi trenuci u istrazi često imaju ključnu važnost za utvrđivanje vremenske linije događaja.
Bijeli automobil i dvojica muškaraca

Tokom svjedočenja posebno je izdvojen i detalj o bijelom automobilu i dvojici muškaraca koje je, prema vlastitim riječima, primijetila u blizini glavnog ulaza u dvorište. Jedan muškarac je, rekla je, sjedio za volanom, dok je drugi stajao pored ulaza okrenut leđima prema njoj. Ipak, naglasila je da ih tada nije doživjela kao nešto neuobičajeno jer je bila potpuno usredsređena na potragu za kćerkom. „Samo sam ih vidjela. Nisam čula ništa drugo, kao da ih nisam ni primijetila“, rekla je.
Na pitanje zašto ih nije odmah pitala jesu li vidjeli djevojčicu, odgovorila je da joj takva misao jednostavno nije pala na pamet. Tokom potrage, kako je navela, izašla je i na cestu, pa provjerila obližnju lokvu, bojeći se da je dijete možda upalo u vodu. Ubrzo su stigli suprug, policija, a zatim i rodbina i mještani, koji su se uključili u potragu. Ovaj dio iskaza važan je i zbog kasnijih istraga, jer se upravo prisustvo nepoznatih osoba i vozila u blizini mjesta nestanka nalazilo u fokusu istražnih organa.
Zašto muškarce nije odmah spomenula policiji
Jedno od ključnih pitanja na ročištu odnosilo se na to zbog čega Ivana Ilić tokom prvog kontakta s policijom nije odmah spomenula dvojicu muškaraca i bijeli automobil. Objasnila je da joj je tek kasnije, 28. marta, tokom razgovora s ocem, sinulo da je tog dana ipak nekoga vidjela. Rekla je i da su joj policijski službenici pokazali fotografije i snimke kamera na kojima su se vidjela vozila, te da je tek tada pokušavala povezati sve okolnosti.
Prema njenim riječima, na snimcima se moglo vidjeti da su vozila bila niže niz ulicu u odnosu na vrata. Ipak, nije se mogla precizno sjetiti da li je policiji sama govorila o automobilu i muškarcima ili je to prenio njen otac. „Znam da sam to u jednom trenutku rekla, vjerovatno u policijskoj stanici, ali ne sjećam se kada ni kako sam im to tačno rekla“, navela je. Takva neodređenost, iako razumljiva s obzirom na stres i traumatičnost događaja, u sudskim procesima često postaje predmet dodatnih provjera i upoređivanja sa zapisnicima i drugim dokazima.

Zdravstveni problemi djevojčice i sjećanja na taj dan
Majka je govorila i o zdravstvenom stanju svoje kćerke, navodeći da je Danka povremeno gubila svijest i da su zbog toga tražili pomoć ljekara. Prema njenom iskazu, takve epizode događale su se kada bi se dijete jako uzbudilo, kada bi plakalo ili ostalo bez daha. U tim trenucima, kako je objasnila, djevojčicu bi spuštala na pod, a ona bi se brzo vraćala svijesti prije nego što bi stigla dati lijek koji se čuvao u frižideru. Posljednji takav slučaj, kako je navela, desio se u januaru 2024. godine.
Na pitanje da li se nešto slično moglo dogoditi i tog kobnog dana, odgovorila je da tu mogućnost ne može isključiti, naročito ako se djevojčica uplašila ili povrijedila. Taj dio svjedočenja važan je jer pokazuje koliko su u ovakvim postupcima bitne i naizgled sitne medicinske informacije, budući da svaka okolnost može pomoći u rekonstrukciji minuta u kojima je dijete nestalo. Ivana Ilić je govorila i o korištenju mobitela: fotografisala je djecu, razmjenjivala poruke sa suprugom, a telefon vratila u džep nakon što je završila s dopisivanjem. Kasnije ga je ponovo koristila tek kada je javila da Danke nema.
Širi okvir optužnice i istrage
Dejan Dragijević i Srđan Janković optuženi su za teško ubistvo u saizvršilaštvu, dok je otac jednog od njih, Radoslav Dragijević, optužen za neprijavljivanje krivičnog djela i pomaganje počiniocu nakon izvršenja djela. Ovaj slučaj nije obilježio samo nestanak i smrt djevojčice nego i niz dodatnih okolnosti koje su izazvale veliko interesovanje javnosti, uključujući način vođenja istrage i smrt jednog od svjedoka, Dalibora Dragijevića, u policijskoj stanici.
Dalibor Dragijević je 6. aprila priveden u stanicu u Boru, a već narednog dana MUP je saopćio da je preminuo, tvrdeći da je smrt nastupila prirodnim putem i da su policajci pokušali pomoći, ali bez uspjeha. Međutim, kasniji navodi i objave pojedinih medija doveli su tu verziju u pitanje. U javnosti su se pojavile informacije da je preminuo nasilnom smrću, uz tvrdnje da su na tijelu pronađene brojne povrede. Objavljeni dijelovi obdukcionog nalaza izazvali su dodatne reakcije, jer se u njima spominju ozbiljne povrede i prelomi većeg broja rebara, kao i drugi tragovi nasilja.
Suđenje pred Višim sudom u Negotinu se nastavlja, a javnost i dalje s velikom pažnjom prati svaki novi korak postupka. U ovakvim predmetima, osim pravnog epiloga, uvijek postoji i širi društveni značaj: traži se odgovor na pitanje šta se tačno dogodilo, ko je odgovoran i da li je sistem reagovao dovoljno brzo i precizno. Optuženi se smatraju nevinima dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi suprotno, ali do tog trenutka ostaje obaveza suda da kroz svjedočenja, dokaze i vještačenja utvrdi potpunu istinu o ovom teškom i potresnom slučaju.







